Neki aspekti mog života

Od 01.05. sam opet krenula sa Insanity 60 dnevnim programom, ako se može tako reći, sa ozbiljnijim pristupom. Naime udarilo me kao tavom u glavu vaganje u ljekarni i šok i nevjerica 88,6kg. Potpuni apsurd i ridikulizam. Sa 85kg krenula na dijetu i nakon tri mjeseca imam 3,6kilograma više nego u startu. Nešto se tu mora drastično promijeniti. I tako gledam ja gledam kojim štapom da se tučem, i padne odluka na Insanity. I to full ozbiljno, bez bucanja, svih 60 dana.

I tako opet fit test i rezultati, neki lošiji neki isti:
1. kicks 50
2. power jacks 47
3. power knees 84
4. power jumps 11
5. globe jumps 9
6. suicide jumps 6
7. push-up jack 0 (točno, niti jedan nisam mogla napraviti ispravno)
8. low plank oblique 6

Mjere: težina 88,6kg, vrat 40cm, grudi 109cm, struk 104 cm, bokovi 123cm, bedra 69cm, kalkulator daje količinu masnog tkiva 47,7% (skoro pola mene je mast- bljak). BMI 29,75

Kad sam krenula raditi power jumps opet se vratio stari problem uriniranja kod skokova (sve koje su rodile, a nisu na vrime saznale za one posebne vježbe znaju o čemu govorim) i taj sam problem riješila prosto - pelenama iliti ulošcima. isto tako jako važno uzeti dobar grudnjak prije svega jer boli užasno to povlačenje kože kad skačeš gori doli, a skačeš gori doli svako malo. Pretežno vježbe odrađujem ujutro, da sam mirna ostatak dana.
neću opisivati vježbe kako idu jer sam to već odradila kopd prvog puta. Naporne - jesu, može li se izdržati - može. Ako neka vježba ne ide - modificirat je. Ja recimo sve sklekove radim u vertikali na zid jer da sam na podu - 0. I to jeto. nema veze sa ljetom i kupaćim, nego idem radi zdravlja. Već sam od zadnjeg puta i mršavljenja utvrdila da mršavija mi se ništa ne mijenja u životu osim lakše naći robu i bolje zdravlje.

Stvarno ne podnosim blagdane i ovo prenemaganje okolo svega toga, kolača, pogača, blagoslova, odlazaka u crkvu. Stvarno ne želim doći u crkvu i nagurivati se kao srdela na misi. Muka mi je od tog glumatanja sa pogačama, jajima, gubljenjem vremena, pretvaranjem nečeg vjerskog (ne bitno koje vjere) u nešto marketinško, senzacionalističko. Danas sam dobila kuvertu i u njoj novci, gledam, koji ???? i onda se sjetim, a da, uskrsnica, ajme naporni li su sa svim time. Nije da mi smetaju novci, smeta mi što ih dobivam povodom čega, radi koga, zašto? Uskrsa? Čijeg uskrsa? Tko više zna šta je uskrs? Uskrs je ono kad se sedam dana prije moraš pojaviti sa granom masline oko crkve i 7 dana nakon toga glumiti da si jeo ribu svaki petak pa svečano jesti meso. I jaja i ravanele i pogaču....Muka mi je i od parade i cirkusa kojeg moram odvesti u obilazak rodbine. Da im makar mogu poslati plakat i broj mobitela: Ako vam trebam zovite me, pomoći ću, ali ako me ne trebate ne zovite me, ne zanima me ništa i ne želim časkati s vama o vremenu i politici, ne želim uopće vas gledati, samo me pustite na miru. Unaprijed vam želim sretan rođendan, Božić, Uskrs, hanuku, imendan, babindan i sve ostale gluposti koje "slavite" za sve godine koje dolaze. Tolika mi je muka od ovog što dolazi jer ako se nekome ne javim na Uskrs onda će biti uvrijeđen, a to što ja ne želim se javiti na niti jedan drugi dan, to ni ne uočavaju. Pa zar im svima treba crtati da ja ne volim, ne želim i nikad neću htjet se družit s ljudima? Ne mogu vjerovati da zbog hrane i režija moram, a pa sve ovo što ne želim. Ne mogu vjerovati da sam sebi ovako život sredila. Ne podnosim blagdane. Samo želim da ove gluposti šta prije prođu da svi zaborave da su uopće i bili i da se vratimo u staru radnu rutinu gdje vlada red i rad. I u redu i radu - mir.

Tolstoj je svojevremeno rekao da su svi sretni isti, a svi tužni da su tužni na svoj način. Međutim, danas više manje svi koji su tužni mogli bi biti sretni da im se promjene jednake stvari u životu. Što bi tehnički trebalo značiti da smo svi nesretni u istim stvarima.

Pesimista. To sam već utvrdila, ali u zadnje vrijeme kad idem birati između čaša polupuna čaša poluprazna, ja se pitam a gdje mi je uopće čaša? Uglavnom, nije dobro. Cijelo vrijeme kao da čekam da dijete naraste, krene samo u široki svijet, ja ću joj dati dovoljno ušteđevine da u miru može učiti. Ali? Samo gledam naprijed naprijed, samo se mučim i mozgam oko toga što će biti. A za to vrijeme ovaj trenutak upravo sad prolazi. Imala sam nesreću da sam bolesna i da nisam išla na posao. I ne mogu opisati koja je to bila noćna mora. Izgubila sam svaki smisao. Uvidjela sam da je život bez posla bezveze. Doslovno nisam znala što bi sa sobom. Cijelo vrijeme gledati TV? Pokušala sam čak igrati igrice na komjupteru, ali i to je neslavno propalo. I evo me natrga na poslu. I ništa, život prolazi. I ništa se ne događa. Ova ispraznost me tako živcira. Potpuno sam bez ideja. Promijenila sam se. Izgubila sam interes za bilo čime. I samo kalkuliram o štednji. Dokad ću tako? Štedjeti za sutra. A sutra će doći za 8-10 godina. Zar ću 8-10 godina provesti čekajući da prođu? Nije dobro.

Što sve nije u redu sa ovom sapunicom (naravno ništa nije u redu, ali krenimo):
Lik se na farmi "zaljubi" u seljančicu i onda je oženi kako bi imala siguran život, i onda je odluči ostaviti jer je preljubomorna. Zaustavimo se na trenutak i spomenimo da se ta seljančica ponaša kao dijete zaostalo u razvoju što bi trebalo reći da su svi koji se rode na farmi preodređeni da budu zaostali.
Nastavimo dalje, on želi otići, a ona ga nastoji spriječiti u tome tako da, ni manje ni više, PUCA na njega iz puške (scena izgleda kao da će zatvorenih očiju pucati). On je ranjen, ali ipak odlazi ća.
Ona ostaje sa ekipom koja je maltretira iz debilnih razloga (ali ono previše i za sapunicu debilnih).
Djed joj je spaljen u kolibi i sestra silovana, te odlazi ća sa farme. U gradu provodi koji par dana i zaposli se kod čovjeka koji ima milijarde kuna (evo baš razmišljam kad dijete završi srednju i ode na faks idem i ja raditi kao čistačica kod nekog miljunaša ako je to tako lako za dobiti posao, samo se pojaviš ispred ulaznih vrata). I uglavnom u par tih nekoliko mjeseci ona nauči se ponašati kao dama, plus, nekim čudom je i zatrudnila u tih par puta što je bila s njime prije nego je otišao. I onda shvate da joj je taj ultrabogati poslodavac ni manje ni više nego biološki otac. On ima kasine i ona odlazi u jedan da nešto čačka na svoju ruku, TRUDNA!! E da i silovana sestra joj je trudna.
Saznaje da žena koja ima drugi dio vlasništva želi preoteti kasino i počne se boriti protiv nje. U kasino dođe šeik koji se ponaša blago šizofrenički i posesivno (krasna diskriminacija šeika) i oće baš nju. Onda mu sluga kad vidi da je šeik prošvrknuo ponudi drugu sličnu curu u mraku i šeik je happy jedno par dana, a onda je oće odvuć u pustinju. Cijelo ovo vrime ona je uspila roditi dite i ostavit ga samo sa nekom služavkom koju je upoznala na dvi minute da bi išla u kasino, a i otac joj je u međuvremenu umro i ostavio milijune. No njoj to ništa ne znači, jer nije cijeli život živjela u siromaštvu pa da je sad dijete i novac može zadovoljiti, ona oće osvetu. I onda se u cilu priču ubaci guverner i njegova kćerka, koji su ono stereotipi, nema šta. I još da ne zaboravimo grbavca koji se operira i odjednom je sve super. Osim što dok je bio grbavac bio je kolko toliko dobar, a nakon operacije postane zao. I cijela ta priča će se još razvući do boli na 100 nastavaka.
Uglavnom ogavna serija prepuna diskriminativnih stereotipa, retardiranih seljaka sa farme, šeika koji se ponašaju kao šizofrenična maloumna djeca, žene i djevojke koje ili samo žele novce ili nisu dovoljno lijepe da mogu željeti da imaju novce, muškarci koji idu na plastične operacije i riješavaju svoje probleme izgledom, romantične veze u avionima i da civili ulaze u pilot kabinu kao da je wc... ono iz glupljeg u gluplje u nemoguće.

Užasna serija. Tj. scenarij.

Što reći? Katastrofa. Ljeto došlo, a ja imam istu kilažu kao i kad sam počela sa dijetom. Nije čak ni teško shvatiti kako je došlo do toga. Užasno, da. Poražavajuće, da. Ali zadnje dvije godine samo tonem i tonem. Čak razmišljam da odem u novootvorenu polikliniku na psihološko savjetovanje. Ali ne mogu priuštiti terapiju. Tako da pokušavam sa samoanalizom i samoterapijom. Udebljala sam se jer kad sam smršavila očekivala sam promjenu, očekivala sam neki Vau efekt, ali nije se desilo ništa, sve je bilo po starom, a onda su se kili vraćali, u valovima 5 po 5 kg. I tako do danas 20 kilograma. Gadim se sama sebi. Skoro ništa od odjeće ne mogu obući. I ovakva ne želim na plažu, pa sam zatvorena cijeli dan u stanu, gledam srcedrapajuće serije i filmove i cinično opažam kako su sve to gluposti.
S druge strane borim se sa djetetom koje ce uskoro odrasti, tj. ući u tinejđersku fazu, a ja sam nikakva. Ne snalazim se. Ne znam kako da generiram zabavu preko ljeta dok sam na poslu pa sam kupila Evo tv polovni. Imam ga jedan dan i već znam da je greška. TV je upaljen cijeli dan i uvijek ima nešto što nas zanima i što želimo gledati. Evo upravo na MTV kažu curke da se ne tužimo okolo kad smo na dijeti, da samo šutimo i jedemo svoju salatu. To u svojoj srži govori da je moj blog potpuno promašeni projekt. Domestos djeluje protiv pljesni na zidovoma. Eto, makar neke korisne informacije. Čeka me naporan mjesec, tehnički za auto, sređivanje konkretne prehrane za djete, a onda i za sebe. Da počnem vježbati ... Da se dignem iz kreveta.

I onda evo ovo... Vijest iz vedra neba da je jedna poznanica iz krojačkog salona s kojom sam baš neki dan razgovarala u vezi kupnje hlača umrla od srčanog udara u 47 godini života. I onda te sve to prodrma dobrano. Mrtva je. Kako? Što sad? Da li je za nju gotovo? Da li postoji njen duh još negdje? Sigurno sad zna postoji li Bog, raj... i sve to. Ili je samo prestala postojati.

Ne znam.Sve je to šok za mozak. Kako reagirati? Dati otkaz i uživati u životu, ili nastaviti se zatrpavati dopisima, virmanima, papirima 8 sati 5 dana u tjednu?

Da je donošenje odluka lako, svi bi to radili.

OK. Gledam jutros na vagu i radim jedan veliki facepalm. Težina nije ni blizu planirane. Ići na dijetu po xtoti put - ma zašto? Imam koliko imam. 60% vremena kad sam budna i nakon 18 godine sam provela na nekoj dijeti.Ridikul.

Jučer sam imala prometnu. Ništa strašno. Prije tri dana sam počela tražiti gdje da kupim i zamjenim sve 4 gume jer su se prednje izlizale. A jučer na kiši, i zahvaljujem Bogu na tome, na neprometnom skretanju auto samo produžilo naprijed iako nisam se kretala nešto posebno (u prvoj, svega 15km na sat) i kočila sam ali ništa i zabila se u rubnik, nagnječila jednu felgu. Da se bilo gdje drugdje desilo zabila bi se u drugo auto ili sletjela sa ceste. Odmah sam zvala da uzmu auto i stave sve 4 nove gume. 1500kn. Nije neki trošak jer ipak je to za sigurnost vožnje, samo ipak sam mislila da ću neko vrijeme imati za skupiti ove novce. Imala sam ih već spremne za tu svrhu, ali prije dva mjeseca X osobi je trebalo posuditi 4000kn, uža familija ako ćemo tako nazvat. I nitko joj nije htio posuditi od drugih, starijih. A ja glupa kao što jesam, nisam puno razmišljala jer mi novac služi da pomažem, jer ako nije za to šta će mi, posudila joj. Dogovor je bio da će mi ga vratiti do 5 mjeseca, međutim.... Zna se. Poslala sam SMS par puta, ali kad nije bilo nikakvog odgovora odustala sam. Ona zna da mi duguje i ako nema da vrati, moje slanje SMSova to neće promijeniti.

No prije svega ovog, točnije jedan dan prije, odlučila sam napokon kupiti tablet za svoje dijete. Od Božića je to zaostatak kojeg je zaslužila, a ja sma se izmotavala da nema dobrog i povoljnog u našem gradu. I sad, nakon 6 mjeseci pretraživanja i slaganja najbolje ponude pronašla sam navodno super tablet za 440kn.
Android 4.2.2 Quad Core 7" Allwinner A31S Cortex A7, 1GB RAM, 8GB ROM, PowerVR SGX544MP procesor, rezolucija 1280×800. Ima neke nedostatke kao slabija baterija i nema botune za zvuk već su na samom touch screenu, ali za krajnjeg korisnika dijete, trebao bi biti fenomenalan. A igrica koja će se na njemu igrati je Pou. Ako ne znate za Poua, ajme šta propuštate. Pou Vam je novi tamaguchi. Nije bitno da li ste ga voljeli, jednom kad ga upalite, morate se brinuti za njega. Elektronički ljubimac - najpovoljniji ljubimac. Ja još uvijek imam svog prvog tamaguchi vanzemaljca kojeg sam odhranila do starosti i onda je umro. Iz poštovanja prema njemu nisam krenula izpočetka.

A sad, odluka za tablet je pala iz višestrukih razloga, em sam našla povoljni i dobar, em sam dobila 10 $ popusta pa sam još naručila web kameru za neku glupu cifru od 4 dolara, i sve to jer ću preko ljeta ovisiti o Skypu za komunikaciju sa djetetom jer prelaskom u novu firmu nisam sigurna kako će ljeto proći,a sve više naginjem otpustu na dva mjeseca kako bi mogla biti s djetetom.

S druge strane, na dječjoj štednji sam došla do ciljane cifre, sad samo gledamo kako stižu godišnje kamate do punoljetnosti i pune štednju. Sad se mogu prebaciti na svoju štednju. iako me sve strah te inflacije i sličnih gluposti i da dok ja štedim a drugi troše, možda ispadne da su oni bili u pravu, da treba trošiti dok se ima, uživati, a poslje ako bude novca bude, ako ne, ima kanta smeća i 0,5kn zarade u njima.

Još uvijek ne znam odgovor na pitanje iz zadnjeg posta, vidjet ćemo za 9 godina kako će ispasti.

Sad se mučim između dvije stvari.... Danas ću zaraditi dodatnih 350kn. Kako je to dodatna zarada uzimam sebi za pravo da je iskoristim kako hoću, tj. za neke moje želje i željice. E sad srce želi ovo Kocka do kocke... ali mozak govori ako dodaš još 100kn možeš kupiti tablet. OK, tablet ima svojih prednosti, ali ja želim kockice... posebice 6×6×6 i 7×7×7.

Morate voljeti rubikovu, i znati je složiti da bi vas ovako nešto privlačilo.
Međutim, u duhu recesije i prošlog posta, ovu dodatnu zaradu ću najvjerovatnije uložiti u hranu ili režije, ili nešto tako.

Hm....

Iako bi naslov lako mogao biti: "Dijete ili novac", kad bi ga se tako postavilo svi bi vikali dijete, ali istina je da svakodnevno velika večina bira novac, a to možda niti ne primjećuje.

Dijete ili karijera ima i dva pod naslova: već imam dijete ili razmišljam o dijetetu.
Pa da vidimo što imamo za sad:

1. Dijete ili karijera
1.1.Već imam dijete
1.1.1 Financijski i stambeno situirani roditelji
1.1.1.1 Fokus na djecu
1.1.1.2 Fokus na karijeru
1.1.2. Financijski i stambeno nesituirani roditelji
1.1.2.1 Fokus na djecu
1.1.2.2 Fokus na karijeru
1.2. Razmišljam o dijetetu
1.2.1 Financijski i stambeno situirani budući roditelji
1.2.2. Financijski i stambeno nesituirani budući roditelji

Kako spadam u 1.1.2 podnaslov tonalitet daljnjeg teksta ići će u tom kontekstu, a ovi koji su još pod 1.2. podnaslovom neka procjene žele li znati što će se desiti kad "promijene tim" i dođu na našu stranu.

Iz 1.1.2 moram procijeniti gdje želim biti 1.1.2.1 ili 1.1.2.2. Kako svaki radni dan ujutro se odlučujem za karijeru (čitaj: novac) dolazim do točke pucanja/lomljenja i sve više i više događaju se jutra kad želim se odlučiti za dijete.

Ovo razmišljanje je krenulo kad sam vidjela, čula i pročitala kako izgledam u očima svog djeteta.

Opiši svoju majku:

Moja majka radi i onda puno radi, trenira sport, doma stalno čisti i sprema, a vikendom čisti sve da bude čisto i ako je šef nazove i onda radi.

To sam ja. Radim, čistim, treniram.

Problem leži u tome što dio slobodnog vremena koje bi tehnički mogla iskoristiti za boravak s djetetom ja koristim za svoje osobne potrebe - bavljenje sportom. Ako se prestanem baviti sportom tu bi dobila 6-8 sati tjedno više za dijete. Taj sam dio rješila tako da kad dijete ima trening ja odem na trening tako da se međusobno poništavamo. Ne ostavljam dijete u kući samo dok sam ja na treningu već smo oboje na svojim zanimacijama. Slijedeći problem je čišćenje. Preko tjedna se obave samo površinske stvari, a vikend je za detaljno pranje, usisavanje, čišćenje, slaganje. Jedini način da se ovo eliminira je da ili manje šporkavamo stan (ali to je skoro pa nemoguće jer ne radimo od stana svinjac, pa da treba cijeli dan ribati i strugati, ali standardne procedure, izmjena lancuna, pranje robe bijele-škure, usisavanje cijelog stana jednom tjedno, mislim da je to više higijenski nego zbog recimo neke potrebe, ali higijena spada pod elementarnu potrebu, zar ne?). Tako da je jedini način da ne čistim u slobodno vrijeme - da počnem čistiti u neko drugo vrijeme. A jedino drugo vrijeme koje imam je radno vrijeme.

A i tu ne cvjetaju ruže... Radno vrijeme. U radno vrijeme rijetko se stigne obaviti sve što treba tako da radno vrijeme često bude i izvan "radnog vremena". Ali to bi trebalo značiti unaprijeđenje, povišicu i slične beneficije. Da, ali problem je što kad si roditelj osim tvog zalaganja više ubada u oči svaki put kad izostaneš zbog pregleda kod doktora, zbog ranijeg završetka škole i slično.

I tako se dođe do laganog zaključka - šef kaže da slabo radiš i da nema karijere za tebe, a dijete kaže da premalo vremena provede s tobom.

Negdje u kutku svojih misli pomisliš, ajde još par godina pa će biti tinejđer pa me neće titi niti pogledati, a kamoli se družiti sa mnom.

Nije li to žalosno? Da čekaš dan kad te dijete više neće emocionalno trebati toliko puno kao i danas? I onda zbog sramote što si to uopće pomislio odeš po stanu tražiti dijete da ga izljubiš i zagrliš.

Recimo da ste se iznimno potrudili da budete vrijedan zaposlenik firme, i da u njoj baš Vi imate najveću plaću. Međutim ne ponašate se u skladu sa svojim primanjima. Ne iskorištavate svoje financije do maksimuma, već veliku večinu odvajate u štednju. I kao takvi živite lošije od vašeg kolege koji prima duplo manju plaću od vas i rola očima kad se Vi tužite da ne možete kupiti ovo ono, a on zna da Vam je plaća tolika i tolika. Oni su najčešće u grupi financijski i stambeno situiranih ili razmišljam o dijetetu, pa koliko god Vi pokušavali, oni nikad neće vidjeti svijet kao što ga Vi vidite, nesigurnog, gdje je Vaša odgovornost osigurati sigurnost djetetu danas za sutra, a ne sutra za sutra.

Što želim reći? Želim reći da velik dio svoje zarade stavljam na banku, dječju štednju. S ciljem da taj novac bude za školovanje, fakultet, kad dijete dođe do te faze. Međutim sve više i više je okolo mene onih koji žele ukazati da je moj stav apsolutno pogrešan. Trebala bi taj novac iskoristiti danas, kupiti djetetu lijepe patike, cipele, torbu, tablet, ne sve, ali ipak dosta. Njihova teza je slijedeća: ako dijete zna da ima osigurane financije za fakultet, neće imati volju, želju, neće imati ono nešto što ga gura naprijed, već će sve shvatiti kao olakotnu okolnost. Neće cijeniti toliko koliko bi cijenio kad ode na fakultet a vi se mrcvarite od posla da to izfinancirate. Drugim riječima, teza je da do fakulteta održavaš ljubav dijeteta sa novcem, a onda na fakultetu održavaš osiječajem grižnje savjesti jer ono je na fakultetu samo zato jer se vi negdje ubijate od posla u istom trenutku. Što bi značilo da kad ga pozovete za vikend da Vam pomogne kopati u vrtlu - neće odbiti.

Kao netko tko je prao zahode da bi platio fakultet, želim da moje dijete izbjegne taj dio. No s druge strane pranje zahoda me promijenilo i učinilo da više poštujem novac, da s njime pažljivo raspolažem. Da li da učinim to? Da ušetam u dućan i bez pardona i grižnje savjesti kupim sebi i dijetetu dva para cipela, svako 400kn, uzmemo nove smartphonove i tablet, a sutra ćemo kad sutra dođe? Ako želi na fakultet, nek riba školjke kao i drugi? Kad bi krenula u tom "duhu" opet ne bi to učinila. Kad bi se odlučila na potrošnju ušteđenog, radije bi dala otkaz i novac raspodijelila na hranu i režije i više vremena provodila sa dijetetom. Dok je u školi bi obavila sve kućanske i osobne poslove, a kad ušteđevine ponestane, onda da se obe mrcvarimo za ostatak budućnosti.

Rješavanje stambene situacije me najviše muči. Da taj dio imam rješen to bi značilo puno, barem nekome kao što sam ja. Jer neki kažu da imati vlastitu nekretninu nije neko riješenje ili da utjeće na poboljšanje financija. Ja to ne shvaćam. Ja da imam vlastitu nekretninu iskoristila bi je do maksimuma. Uredila bi je sama, malo po malo, da bude funkcionalna. Da se u njoj mogu baviti drugim poslovima koji mogu povećati kućni buđet mjesečnio, simbolično, ali ipak povećati. Kažu mi da im vlastita nekretnina košta puno i kreću nabrajati troškove, telefon, internet, televizija, struja... oni govore a ja samo čujem nepotrebne troškove ili barem troškove koji se mogu smanjiti. Ja recimo plaćam režije po kolektivu (broju članova kučanstva) i tu svaki mjesec gubim na stotine kuna jer u stanu smo rijetko preko dana, vodu koristimo minimalno jer se obe tuširamo nakon treninga u dvorani, struju također racionaliziramo, kao i večina neke elektronske uređaje punimo na radnom mjestu, dok sam ja odabrala i solarno punjenje, a Sunca uvijek ima.

Televizija može ići preko interneta, a internet može biti preko gradske hot spot mreže ili sigurno ima povoljniji wifi u blizini od gradskih "hakera" nego da se priključiva na jedan od operatera. Uvijek ima negdje neka ušteda, tko je želi naći, tražit će je.

Boli, uglavnom. Boli kad odvedeš dijete da prespava kod frendice, a ona ima kuću na tri kata pokraj mora, i vlastitu sobu. Boli kad vidiš da neke stvari možeš priuštiti djetetu, a ne želiš jer znaš što to znaći u budućnosti. Lako bi bilo ušetati u banku i dignuti kredit i kupiti stan ili kuću, uzeti kreditne kartice i kupiti cipele, tablet, sve, i svašta, i onda nakon 10 godina nakon svih dugova i kazni i policije živjeti od boca iz smeća u nekoj rupi dodijeljenoj od grada. Je li to bolje? Živjeti sretno i bezbrižno X godina u luksuzu i onda biti u smeću, ili ovo moje, stalna štednja, a život prolazi?

To je problem. Život prolazi, a ja štedim za sutra. Što ako sutra ne dođe? Što ako ja radim, ne zagrlim svoje dijete, ne budem sa svojim dijetetom, a sutra ne dođe?

Što ako?

Ne možete imati karijeru i biti dobra majka. Ne ako ste sami bez financijske potpore i stambeno nesituirani. Morate odabrati jedno. I sutra ujutro odabrat ću novac. Otići ću na posao.
Rodila sam dijete da bi išla raditi da bi ono rodilo dijete i otišlo raditi i, i ništa.

Nemojte slijepo vjerovati onima koji kažu da dijete mijenja sve, da se ne može mjeriti sa ničime. Mijenja sve, ali da mijenja tako da je sve super i famozno.... Ne.

Strah.
Nesigurnost.
Odgovornost.
Budućnost.
Neznanje.

Probudiš se ujutro i djeteta nema u krevetu i srce ti stane, u još polusnu vičeš ime dijeteta i u panici ga tražiš i onda se mozak probudi i sjeti da je kod prijateljice na druženju. I legneš na krevet, a cijelo tijelo i glava te boli od šoka i stresa, i ne prolazi. Pereš suđe i začuješ tup udarac, a kroz glavu ti prođe milijon grozota, gledaš di je mobitel, gdje je knjižica, gdje je ključ od auta, ... udarilo se u ruku... otvaraš knjige, tražiš rješenja, gdje te boli, koliko te boli, jesam li pametna dovoljno da mogu procijeniti ono što bi doktor procijenio, što ako sam pogriješila? Da odemo na hitnu ili ne? What to do, what to do?

Želim ići tamo. Ne možeš, jer mama ide u drugom smjeru.
Nemamo vremena. Moramo kupiti hranu. Moramo ovo ono..

Ašta je s onim što dijete želi, i mora? Pogledati igračke koje ne možemo mu priuštiti. Ali ih želi gledati. A mi ga odvučemo jer - zašto da se muči. A možda bi mu bilo dovoljno da ih gleda, možda bi mu to bilo dosta, a možda i ne, možda...

Kompromis?

Ne znamo ništa. Ne znamo da li je išta što radimo ispravno. A pretpostavljamo da sve što radimo je donekle pogrešno.

Ne znam.

Petljajući tako po Iphonu 3G kojeg sam dobila jer je bio "pokvaren" odnosno nije se mogao koristiti za pozive i razgovore odlučila sam na njega staviti Viber (aplikaciju koja Vam omogućava da koristite wi-fi ili hot spot, tj. internet za SMS i pozive sa svima koji imaju Viber aplikaciju, bilo gdje u svijetu po cijeni 0kn ili ako imate neki GB paket onda po cijeni surfanja ne webu. I nažalost utvrdila da niti Skype niti viber a i tonu drugih aplikacija ne mogu staviti jer je maksimum što se može od iOSa staviti na 3G 4.2.1 a to ne podržava večina aplikacija...

Jedina opcija je da ga se otključa od apple sustava tj. jailbreaka. Malo googlanja i došla sam do toga da je skroz jednostavno, štoviše u 15-30 minuta sve je bilo gotovo. Pratila sam Upute na ovom linku i uspješno jailbrekala iphone plus otključala ga sa ultrasnow aplikacijom da može raditi sa svim SIM karticama. Jedino što meni nije djelovalo, a našla sam da i drugima nije a to je nakon što se instalirao ultrasnow stisla sam Restart Springboard i onda mi je sustav bio zablokiran na mreži sa searching. Ponovila sam proceduru sve isto, samo sam umjesto klika na Restart Springboard ugasila mobitel i opet ga upalila i sve je bilo OK.

Nakon toga sam skinula program ifunbox i pomoću njega instalirala Viber i Skype na iphone, te odmah testirala viber. Koja je poanta svega?

Prije 3-4 mjeseca istekao mi je vremenski rok bona, na kartici imam još kuna, ali kako imam još 200 dana lufta, nisam uplatila drugi bon. Još mogu primati pozive i SMSove, ali ne mogu slati i zvati. Sad kad imam viber mogu, samo se spojim na najbližu wi-fi točku ili gradski hotspot. Tako sam riješila svoj problem što mi niti jedna nova tarifa ne odgovara nakon što su ukinuli onu na kojoj sam bila 6 godina.

Slijedeći korak je pronaći aplikacije koje mogu ići na 4.2.1. Bezveze je što se ne može nigdje pretraživati aplikacija po iosu kojem pripada.

Ovo je jedna od lošijih mogućnosti - uguglati site:itunes.apple.com/us/ "requires iOS 4.1 or later"

ili http://findoldapps.com/us/Games/4.2.1/iphone/price/asc/30/1

Nažalost, vidim da nema aplikacije za snimanje videoa.... šteta. ivideocamera daje samo snimanje 4 sekunde...hah ha

Ušla sam u dućan kupiti adapter za neku IT opremu i onako pogledala malo okolo kad mi prodavač kaže: Sve vam je sniženo. Ja pitam a koliko, a on Sve ovisi, koju cijenu mi odredimo. Ja gledam...??? u očima mi. A on nastavi: Dućan se zatvara, a mi trebamo dobiti svoje plaće/novac, nametnut ćemo ga od prodane robe. Nađite što vam se sviđa i reću Vam cijenu... Uperila prstom u neku plazmu (daleko od tog da ću je kupiti, ali samo da vidim kako sustav funkcionira). 5399kn, sniženo 4100kn. I eto ..... back to the recession...